Život Raskoljnikova u ovom romanu ima tri faze: period prije zločina, vrijeme izvršenja zločina i period poslije zločina, koji zauzima najveći prostor u romanu. U periodu pre zločina ispoljava se junakova snaga duha, racionalna priroda, hladnoća u toku pripreme za zločin - mirno, pribrano, precizno i hladno razmišlja o svakom detalju. Ali već tu djeluje i njegova savjest koja se ispoljava na dva načina: kao san koji opominje da se odustane od plana i kao nepripremljenost koja je izraz unutrašnjeg otpora zločinu. Za vrijeme izvršenja zločina Raskoljnikov je nesiguran, nemiran, zbunjen, pa i preplašen, ali samo izvođenje zločina je pribrano i sračunato.Poslije zločina unutar ovog lika djeluje dvojstvo ličnosti: u njemu su dvojica - jedan želi da prikrije zločin, a drugi nesvjesno ukazuje na sopstveni zločin. To dvojstvo u ličnosti glavnog junaka ostaće do samoga kraja romana, čak i na robiji. Uzevši sve u obzir ovaj lik je savršeno opisan, te lično ne opravdavam njegove postupke i zločine, smatram da ma koliko njegove namjere bile u svrhu poboljšanja svijeta, ubistvo neke osobe je najteži mogući zločin te nema opravdanja za to. No, opet veoma malu kaznu za to je dobio upravo zato što su zaključili da nije bio potpuno zdrav kada je počinio ubistvo, da se pokajao jer se nije okoristio stvarima koje je ukrao, jer se sam predao i Razumihin je rekao kako je jednom spasio dvoje djece iz požara i brinuo se o ocu prijatelja koji mu je umro. Pri kraju romana on doživljava preporod, počeo je pričati s ostalim zatvorenicima i sve je krenulo nabolje, te smatram da je ipak ono "dobro" u njemu prevladalo, što ga čini, po mom mišljenju, pozitivnim likom ovog romana. Meni lično veoma zanimljiv odnos i razlike su između ženskih likova, Dunje i Sonje.  Iako su sličnog socijalnog porijekla, nemaju istu prirodu niti sličan životni put. Dunja je jaka, samouvjerena i odlučna, sposobna da o sebi vodi računa i da odbrani svoju čast; Sonja je slabašna, nježna, nesigurna i preplašena. Prva uspijeva da sačuva svoj moralni integritet, druga je stekla glas "izvikanog vladanja". Obje vezuje bezgranična ljubav prema Raskoljnikovu, ali je Sonja u toj ljubavi cijela, potpuno posvećena.

To su samo neke relacije koje su meni privukle pažnju, samo neki parovi junaka koji se mogu upoređivati. Roman Zločin i kazna ima mnoštvo različitih likova stoga se doista može da uoči još neke relacije i još neke sličnosti i razlike među likovima.

Završetak romaneskne priče stavlja do znanja čitaocu da istorija o sudbini junaka nije završena:

"Ali ovde već počinje nova povest, povest postupnog obnavljanja čovekovog, povest njegovog postupnog preporoda, postupnog prelaza iz jednog sveta u drugi, upoznavanje sa novom, dosad potpuno nepoznatom stvarnošću. To bi mogla biŠt tema nove pripovetke — a naša sadašnja pripovest je završena."

Zasluga je Dostojevskog što je, zahvaljujući svome dubokom poznavanju ljudske psihe, uveo najbolje sredstvo za karakterizaciju junaka i predočavanje njihovog unutrašnjeg života - direktni unutrašnji monolog. Tako je on sagledavao svoga junaka sa dvije tačke gledišta: sa spoljašnje tačke gledišta i sa unutrašnje tačke gledišta. Spoljašnja tačka gledišta uvodi se korištenjem opisa psihološkog stanja - kada narator govori o mislima, osjećanjima i raspoloženjima svoga junaka:

"Osećao je u celom svom biću strašan nered. Bojao se da neće moći da vlada sobom. Nastojao je da se uhvati za ma šta i da misli ma o čemu, o nečem sasvim sporednom, ali mu to nikako nije polazilo za rukom. Uostalom, delovođa ga je jako interesovao: neprestano je želeo da nešto pogodi po njegovom licu, da to odgonetne."

Kod Dostojevskog se nađe, ali dosta rijetko, sjedinjavanje u jednom segmentu iskazanog i neiskazanog - dvostruki tok misli:

"Idite kući... s njim -reče on isprekidanim glasom, pokazujući na Razumihina — do sutra: sutra će se sve... Jeste li odavno doputovale?"

U romanu dvadesetoga veka ovaj postupak neosjetnog prelivanja unutrašnjeg i spoljašnjeg, izgovorenog i neizgovorenog, opisa psihološkog stanja i direktnog unutrašnjeg monologa - doživjet će punu afirmaciju.

Po meni ovaj roman je veoma složen, no opet nevjerovatno dobro odrađen, sa mnoštvom likova koji upotpunjuju jedni druge, sukobom unutar same ličnosti glavnog lika, postavljanja pitanja šta je to moralno a šta pak nije, do samog kraja i svatanja da na kraju opet bude bolje osobi kada razmišlja pozitivno, te živi život onako kako je najbolje za njih. Sve u svemu roman mi se veoma svidio, način na koji Dostojevski sve to dočarava, ta psihička analiza i stalni događaji koji dodatno upotpunjuju moj utisak o romanu te sve to čini jednu cjelinu koja je na jedan poseban način ostavila jak dojam na mene.