Prije nego što počnem pisati o samom djelu smatram da je prikladan uvod u ovaj esej zapravo reći par zanimljivih činjenica o velikom autoru ovog djela, Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski je bio jedan od najvećih pisaca svih vremena. Rođen je 11. novembra 1821. godine u Moskvi. Preminuo je 9. februara, 1881. godine u Sankt Peterburgu.
Završio je vojnu školu. Veliku ulogu u njegovu životu imalo je sudjelovanje u socijalističkom
kružoku Petraševskoga, radi čega je 1849. godine bio osuđen na smrt, a
nakon toga i pomilovan te otjeran u izgnanstvo u Sibir na deset godina. To je upravo povezano sa djelom "Ljubav i kazna", gdje je glavni lik Raskoljnjikov bio osuđen na zatvor u Sibiru, te je prikazano na kraju romana kako se on "preporodio", te postao bolja i sretnija osoba.
Povratkom iz zatvora što je opisao u djelu “Zapisima iz mrtvog doma”, osudio je i napustio revolucionarno razmišljanje, roman “Demoni” te krenuo putem misticizma, tražeći izlaz u pravoslavlju i stojeći uz cara te slavizam.
Povratkom iz zatvora što je opisao u djelu “Zapisima iz mrtvog doma”, osudio je i napustio revolucionarno razmišljanje, roman “Demoni” te krenuo putem misticizma, tražeći izlaz u pravoslavlju i stojeći uz cara te slavizam.
On je jedan od najuticajnijih pisaca ruske književnosti. Prema širini i
značaju uticaja, posebno u modernizmu, on je bio svjetski pisac u rangu
Šekspira i Servantesa. Realizam Dostojevskog predstavlja svojevrsni
prelaz prema modernizmu, jer njegovo stvaranje upravo u epohi modernizma
postaje nekom vrstom uzora načina pisanja. Utemeljitelj je psihološkog romana. Po mnogima je i preteča
egzistencijalizma.
Zanimljiv je i detalj kako je nastao upravo ovo djelo, "Zločin i kazna". Naime, Dostojevski je imao problem sa kockom, te je upravo ovaj roman napisao u rekordno kratkom roku i
brzo objavio da bi uspio da isplati kockarske dugove, a pošto ih je
otplatio ponovo je ostao gotovo bez novca. Roman mu je donio slavu, ali
ga nije spasao bijede. Izdavač Stelovski ga ucenjuje, nudi tri hiljade
rubalja za pravo da izdaje njegova djela, ali uz obavezu da napiše još
jedan roman. Nemajući izbora, Dostojevski je pristao. U isto vrijeme je
napisao i knjigu „Kockar“ da bi zadovoljio ugovor sa svojim izdavačem.
No da se vratim samom romanu. Prije svega ovo djelo ima dosta karakteristika više tipova romana, na planu društvenog razvoja i široke slike društva, raslojenog na bogate i siromašne, u kome ipak dominira materijalna bijeda - ovo je socijalni roman. Na planu sadržaja, s obzirom na dosta pokrenutih pitanja ljudske egzistencije (socijalna, politička, etička, filozofska, psihološka), ovo je problemsko-filozofski roman. Po načinu razvijanja fabule i vođenja priče, roman pokazuje osobine tipične za kriminalni roman. Po primenjenoj tehnici direktnog unutrašnjeg monologa, koju je Dostojevski uveo u moderni roman, ovo je jedan od najboljih primjera psihološkog romana. I najzad, sa aspekta aktera priče, s obzirom da je težište na jednoj ličnosti, glavnom junaku Raskoljnikovu, koga pisac prati iz poglavlja u poglavlje, na koga je usredsređeno kazivanje narativnog subjekta i koji je nosilac glavnog toka unutrašnjeg monologa, ovo je roman lika.
Primijetila sam dosta mogućnosti koje je Dostojevski ostavio čitaocu na razmišljanje, a kao primjer za to je upravo to što u romanu glavni problem nije tko je glavni krivac za ubojstvo,
nego se ovdje nameće jedna druga dilema. Dostojevski je postavio
pitanje etike i je li moguće utvrđivati odgovornost etike u svijetu koji
pretpostavlja kako Bog ne postoji. To je još jedan dokaz kako je
Dostojevski iskoristio uvijek zanimljiv motiv ubojstva za nešto drugo,
za propitivanje raznih dilema na području filozofije i teologije. U ovom romanu se može ogledati "okršaj" više osjećanja i misli u jednoj ličnosti, ljubav ili mržnja, moralnost ili nemoralnost, patnja ili pobuna..
Po meni najupečatljiviji dijelovi romana su bili upravo suokbi unutar ličnosti glavnog aktera ovog romana, Raskoljnjikova, gdje on odlučuje da li je ispravno da uradi taj zločin, te kasnije da li će da se preda. Dosta često je zbog tog djela bio paranoičan, stalno se trudio što bolje sakriti dokaze kako ga ne bi otrkili, što je dodatno ostavljalo veliki dojam na mene, u vidu savršenog dočaravanja u stilu kriminalnih romana.
Što se tiče glavnog junaka, Raskoljnjikova, on je na mene ostavio dvojak dojam. Prije svega on je jedna podvojena ličnost, te unutar njegovih monologa možemo zaključiti da se dosta često sukobljava sa samim sobom, svojom sviješću. On ostaje dosljedan svog djela te opravdanja da ta ubistva je učinio za dobrobit svih. Međutim, u njemu je stalno pulsiranje suprotnih moralnih principa, rasipanje između dobra i zla, spremnost na žrtvu i odbijanje tuđe žrtve, blaga priroda i saosjećanje sa nesrećom drugih te hladnokrvnost prilikom pripremanja zločina koje je namjeravao izvršiti.
Takođe u ovom romanu je dosta detaljno opisan kontrast siromaštva i bogatstva u to doba, te kako su siromašniji morali se žrtvovati za dobrobit sebe i svoje porodice. Glavni primjer toga je sestra Raskoljnjikova, Dunja, koja je bila spremna vjenčati se po cijenu da osigura svojm bratu mogućnost završavanja studija. Ona, iako veoma lijepa, pametna i obrazovana pristaje na brak sa Lužinom te tu svoju žrtvu prima sasvim mirno, čak je u stanju da svoju odluku o udaju brani razložnim riječima i sa čvrstim uvjerenjem da je njen postupak ispravan. Ona je po meni bila najsvježiji lik ovog romana, te samim tim donosi dosta novih perceptivnih zaključaka o ovom romanu kao cjelini.
S druge strane kontrast jednom pozitivnom liku kao što je bila Dunja, je lik Svidrigajlov koji je tipični negativac koji ima prljavu prošlost. Rasipnik je i sladostrasnik te ne bira načine da zadovolji svoje želje unesrećujući djevojke koje služe u kući njegove žene. Posredno ili neposredno uzrokovat će smrt mnogih ljudi, uključujući i smrt svoje žene. Iz svih ovih ali i mnogih drugih razloga smatram da je upravo Svidrigajlov bio najnegativniji lik ovog romana, te je stoga bio zaslužan da se opiše i druga vrsta ljudi tog perioda, onih zlih i podlih koji ne biraju načine za ostvarenje svojih nemoralnih ciljeva.
Ovaj roman je specifičan upravo po tome što Dostojevski svoje likove dočarava uz pomoć sporednih likova, te njihovu psihu, djelovanje, ponašanje i ophođenje prema drugima dodatno opisuje pomoću drugih aktera ovog romana.
Zasigurno mi je najzanimljiviji bio odnos Marmeladov - Raskoljiikov. I jedan i drugi su siromašni i u bezizlaznom su položaju. Prvi je na zalasku života, koji mu ništa nije pružio do bijedu - drugi je na početku života, sa sumornom perspektivom. Prvi je sebičan, prihvata kćerkinu žrtvu i troši posljednje novce na piće ostavljajući djecu da gladuju; drugi ne prihvata sestrinu žrtvu, a malo novca što ima poklanja supruzi pokojnog Marmeladova za troškove sahrane.
No zasigurno veliki kontrast a opet sličnosti pokazuju i Svidrigajlov i Raskoljikov. Prvi je ubica iz ličnih niskih pobuda, koji skriva svoje zločine; drugi je ubica zanesenjak i idealista koga zločin snažno pogađa i poslije dugih peripetija (koje su čisto tehničkog karaktera, da bi priča bila razvijenija i zanimljivija) prijavljuje se vlastima. Prvi sam presuđuje sebi, mada taj čin nije lako razumjeti; drugi prepušta da društvo presudi.
To su samo neke relacije koje su meni privukle pažnju, samo neki parovi junaka koji se mogu upoređivati. Roman Zločin i kazna ima mnoštvo različitih likova stoga se doista može da uoči još neke relacije i još neke sličnosti i razlike među likovima.
Završetak romaneskne priče stavlja do znanja čitaocu da istorija o sudbini junaka nije završena:
"Ali ovde već počinje nova povest, povest postupnog obnavljanja čovekovog, povest njegovog postupnog preporoda, postupnog prelaza iz jednog sveta u drugi, upoznavanje sa novom, dosad potpuno nepoznatom stvarnošću. To bi mogla biŠt tema nove pripovetke — a naša sadašnja pripovest je završena."
Zasluga je Dostojevskog što je, zahvaljujući svome dubokom poznavanju ljudske psihe, uveo najbolje sredstvo za karakterizaciju junaka i predočavanje njihovog unutrašnjeg života - direktni unutrašnji monolog. Tako je on sagledavao svoga junaka sa dvije tačke gledišta: sa spoljašnje tačke gledišta i sa unutrašnje tačke gledišta. Spoljašnja tačka gledišta uvodi se korištenjem opisa psihološkog stanja - kada narator govori o mislima, osjećanjima i raspoloženjima svoga junaka:
"Osećao je u celom svom biću strašan nered. Bojao se da neće moći da vlada sobom. Nastojao je da se uhvati za ma šta i da misli ma o čemu, o nečem sasvim sporednom, ali mu to nikako nije polazilo za rukom. Uostalom, delovođa ga je jako interesovao: neprestano je želeo da nešto pogodi po njegovom licu, da to odgonetne."
Kod Dostojevskog se nađe, ali dosta rijetko, sjedinjavanje u jednom segmentu iskazanog i neiskazanog - dvostruki tok misli:
"Idite kući... s njim -reče on isprekidanim glasom, pokazujući na Razumihina — do sutra: sutra će se sve... Jeste li odavno doputovale?"
U romanu dvadesetoga veka ovaj postupak neosjetnog prelivanja unutrašnjeg i spoljašnjeg, izgovorenog i neizgovorenog, opisa psihološkog stanja i direktnog unutrašnjeg monologa - doživjet će punu afirmaciju.
Po meni ovaj roman je veoma složen, no opet nevjerovatno dobro odrađen, sa mnoštvom likova koji upotpunjuju jedni druge, sukobom unutar same ličnosti glavnog lika, postavljanja pitanja šta je to moralno a šta pak nije, do samog kraja i svatanja da na kraju opet bude bolje osobi kada razmišlja pozitivno, te živi život onako kako je najbolje za njih. Sve u svemu roman mi se veoma svidio, način na koji Dostojevski sve to dočarava, ta psihička analiza i stalni događaji koji dodatno upotpunjuju moj utisak o romanu te sve to čini jednu cjelinu koja je na jedan poseban način ostavila jak dojam na mene.
Nema komentara: