LEKTIRA: "Duga", Dinko Šimunović kratak sadržaj i analiza

“Duga” je poznata pripovijetka Dinka Šimunovića, prvi put objavljena 1907. godine u književnom časopisu “Suvremenik”. Priča je to o djetinjstvu desetogodišnje djevojčice iz imućne obitelji koja živi u izmišljenom selu Čardaci. Ali njezin društveni statu donosi joj više nevolja nego pogodnosti. Zbog toga što je djevojčica, mora gotovo cijelo vrijeme biti zatvorena u kući i nije joj dopušteno igrati se vani s drugom djelom.
 
Krajolik kojeg pisac opisuje uprizoruje idilu za djecu: rijeka, polje, klisure, tvrđava, životinje koje skakuću uokolo, ali sve je to nedostupno našoj glavnoj junakinji. Vrijeme u kojem se radnja odvija bilo je strogo doba za žensku djecu plemićkog staleža, koja se nisu smjela igrati vani po suncu, već su u kući morala čuvati blijedi ten. Glavni lik je Srna, pravim imenom Brunhilda, koja provodi ljeto s obitelji i želi ići na polje s drugom djecom. Znala je da bi sve bilo lakše i ljepše za nju da se rodila kao dečko, što ju je koštalo života.

Osim njene nesretne sudbine, u djelo je isprepletena i tužna priča kljaste Save, koju je muž oženio radi novaca i onda ju ostavio samu s djetetom. Pouka pisca je da novac ne može donijeti nikakvu sreću. Srna je bila iz imućne obitelji, pa je bila nesretna, a Savi je novac donio nesreću.

U djelu su važni i opisi prirode, koji odražavaju psihička stanja likova i atmosferu radnje. Na početku djela vrijeme je ljeta i sve blista, zatim plodna jesen, a nakon što se Srna utopila, nastupilo je mračno i turobno vrijeme s kišama i bez sunca. Osim toga, važnu ulogu igra i prisutnost narodnih običaja i legendi, koje cijelom djelu daju bajkovit izričaj.

Ovo djelo pokazuje Šimunovićev izuzetan pripovjedački talent. Isprepleo je dvije tragične sudbine s prekrasnim opisima krajolika, običaja i ljudi. Čitatelj tako ne upoznaje samo sudbine likova, već i okruženje u kojima su se oni razvili. Upoznajemo i društvo jednog vremena i mjesta kao da smo ga posjetili, što ovoj priči daje veliku kulturno-umjetničku vrijednost.

Naslov djela: Duga
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: kasno ljeto i jesen, početkom 20. stoljeća
Mjesto radnje: izmišljeno mjesto – Čardaci, dolina rijeke Glibuše. Mjesto je vjerojatno između rijeka Krke i Cetine.
Tema djela:  tužna sudbina djevojčice koja je željela bit dječak kako bi bila slobodna
Ideja djela: društvena pravila mogu uništiti živote ako oduzimaju nečiju slobodu
Kratak sadržaj
Bilo je vruće ljeto u malom selu Čardaci podno rijeke Glibuše. Ponad sela u klisurama smještena je bila stara tvrđava, a dolje polje puno kukuruza i trstike, zvano Lug. Običaj mještana je bio da po ljeti dan provedu u svojim kućama, u zamračenim prostorijama, a tek predvečer izađu van. Dječacima je bilo dopušteno da se kupaju u rijeci po najvećem suncu, a djevojčice, posebno one gospodske, morale su čuvati ten u kući i samo navečer izlazile u šetnju po jednoj jedinoj čardačkoj ulici.
Srna je bila jedna od tih gospodskih djevojčica, koja je s čežnjom promatrala dječake u igri, ali samo s prozora svoje kuće. Pravo ime bilo joj je Brunhilda i bila je kći Janka i Emilije Serdar. Mještani su je prozvali Srna jer je izgledala vitka, visoka, duge kose, okretna i zaigrana baš poput srne. Srnina obitelj bila je imućna i imali su najveću kuću u selu.
Dok bi roditelji spavali, ona bi slušala ciku i žamor dječaka, ali znala je da mora čekati večer i molitvu te da obuće jednu od tijesnih haljinica i pođe u šetnju s roditeljima. Bila je vesela djevojčica i često je znala i zapjevati, ali njeni roditelji smatrali su da se to njoj ne pristoji jer je djevojčica, a i zato što joj nisu kupili glasovir.
Uskratili su joj puno toga ne samo zato što je bila žensko, nego i zato što je bila iz bogate obitelji. Roditelji bi na nju vikali čak i kad bi je sunce samo kroz prozor obasjalo. Nije smjela trčati i skakati, a nisu joj davali ni previše jesti da ostane vitka. Sve je to u njoj budilo veliku žalost i osjećala se kao u zatvoru. Njeno srce žudjelo je za livadama i vrbama, za rijekom i igrom. Ali unatoč svojim željama, htjela je biti dobra kći i ne iznevjeriti roditelje.
Došla je jesen i Glibuša se razlila po livadama. Bila je to izuzetno plodna jesen i ljudi su bili zadovoljni urodom. Obitelj Serdar odlučila je poći u berbu bijelog grožđa u Marčinkovu glavicu, mjesto sat vremena udaljeno od Čardaka. Živjeli su tamo Marčinkovi, veoma siromašna obitelj, koji su imali kćer Savu. Njoj je još kao maloj svinja odgrizla šake, ali je vezla kao nijedna djevojka. Sa šesnaest godina počela je batrljcima i ustima navlačiti konac i postala tako vješta da su je žene iz Čardaka dolazile vidjeti i čuditi joj se.
Jedne zime otišla je Sava na godinu dana i vratila se s djetetom u naručju. U taj kraj došla je obitelj Serdar brati grožđe na vinograd udovice Klare. Nju je svatko volio zbog njene suosjećajnosti, plakala bi kad god bi nekog zlo zadesilo. Klara je namolila i Serdare da puste Srnu da se taj dan istrči po polju i izigra, ionako ju nitko neće vidjeti. Nitko nije bio sretniji od Srne dok je trčala po polju i jela grožđe.
Dok su roditelji brali, Srna je s udovicom Klarom došla do Save koja im je ispričala svoju tužnu sudbinu. Potekla je iz siromašne obitelji s osmero djece, pa je pop predložio da pođe u grad i da joj plaćaju ljudi da ju gledaju kako veze bez ruku. Sava je bila smještena kod gospođe Lukre i dosta je zarađivala od vezenja. Otac joj govorio neka štedi, pa da će kupiti kuću, ali život je drukčije htio. Kod gospođe Lukre počeo dolaziti neki momak Marko, njen rođak, koji se počeo vrzmati oko Save. Rekao je da bi se ženio i Sava se uda za njega. Ali on ju je samo iskorištavao, uzimao joj novce, a ona je vezla dan i noć. Gadila mu se zbog svojih ruku, a u gradu su je svi zvali kljastom vlahinjom. Sava je ubrzo rodila djevojčicu, a muž se pokupio i rekao da je našao službu kod dobrog gospodara i da ih ostavlja jer žensko čeljade nikome ne treba.
Tako je Sava bila primorana vratiti se u Marčinkovu glavicu s djetetom i nastaviti svoju tužnu sudbinu u obiteljskoj kući. Pričale su tako Srna i Klara sa Savom i u međuvremenu se na nebu ukazala duga. Sava je ispričala narodnu legendu kako kod njih djevojčica postane muško ako protrči ispod duge. Udovica je u to vjerovala, a Srnu je uhvatilo nekakvo oduševljenje jer joj je u glavi bilo kako bi se mogla igrati i skakati da je dečko.
Sava i Klara su se zapričale, a Srnu je priča koju je čula nagnala da počne trčati prema dugi. Trčala je preko polja, jurila i kad se izgubila iz vida Savi i Klari, shvatile su da je došla do Mrtvog jezera, kako su ga zvali i upala u njega. Cijelu noć su ljudi tražili Srnu, ali nisu je našli. Njeno mrtvo tijelo isplivalo je tek peti dan. Srnini roditelji od tuge se preseliše u staru zapuštenu tvrđavu.
Jesen je odjednom postala grozna, nigdje sunca, tuga se nadvila nad Čardake. Serdari su obitavajući u tom mračnom zapuštenom okruženju shvatili da je njihova Srna htjela postati sin zbog njihovog oštrog odgoja. Jedne večeri popeli su se na tvrđavu i držeći se za ruke, bacili se u nabujalu Glibušu podno njih. Tako se završila priča obitelji Serdar i njihove Srne koja je samo htjela imati bezbrižno i razigrano djetinjstvo.
Likovi: Srna (Brunhilda), Srnini roditelji (Janko i Emilija Serdar), Sava, udovica Klara, mještani Čardaka
Bilješka o autoru
Dinko Šimunović cijenjeni je hrvatski književnik koji je iza sebe ostavio brojna djela od kojih se mnoga smatraju vrhuncem hrvatske književnosti i zahvaljujući kojima se smatra utemeljiteljem moderne novele s naglaskom života na selu.
Dinko Šimunović je rođen 01.09. 1873. godine u Kninu u obitelji učitelja. Zbog posla oca koji je radio kao učitelj, Dinko je odrastao u malim mjestima Dalmatinske zagore, Kijevo i Koljani. Poput svog oca završio je školu za učitelja u mjestu Arbanasi u blizini Zadra.
Nakon godina školovanja i sam je na kraju postao učitelj te je radio u selima Dalmatinske zagore. Bio je poznat po tome što je uvijek živio skromno, a ako je imao veliku obitelj često se morao boriti s oskudicom. Svjedočeći životu u siromaštvu čega se nagledao tijekom učenja druge djece, Dinko je odabrao smjer kojim će ići njegova djela i zahvaljujući kojima će postati poznat.
Tijekom rane faze svog života Dinko je veći dio vremena proveo u mjestu Koljani, malom selu pored Vrlike u Cetinskoj krajini. Upravo su se taj dio Hrvatske i njegova okolica pokazali ključnima za književno stvaranje. Godine 1909. preselio se u Split gdje je odlučio ostati do mirovine, a nakon toga se 1929. godine preselio u Zagreb gdje je nakon četiri godine života umro.
Njegovo književno stvaralaštvo obuhvaća oko sedamdeset pripovijetki, dvije autobiografske proze te tri romana. Prvo objavljeno djelo je “Mrkodol” iz 1905. godine. Sa spomenutom knjigom je privukao pozornost kritičara. Spajajući umjetno i narodno uspio je stvarati poseban tip novela s čim se nametnuo na sceni nositelja hrvatske moderne.
Novelističke radove objavio je u nekoliko zbirki kao što su: “S Krke i s Cetine”, “Mrkodol” i “Đerdan”. Nakon smrti objavljene su i “Posmrtne novele”. U Dinkovim djelima glavni junaci su obično bile žene i to je još jedan detalj po kojem se istaknuo na književnoj sceni.
Neke od njegovih novela smatraju se vrhuncem hrvatske književnosti. Tu su još djela: “Roman “Tuđinac” i knjige “Đerdan”, “Mladi dani”, “Mladost”, “Dvije pripovijetke” i “Alkar”, “Porodica Vinčić”, “Kukavica”, “Duga”. Pripovijetke poput: “Alkar”, “Muljika”, “Kukavica”, “Pojila”, “U planinama”, “Sirota”, “Mrkodol” pridodana su mnogim drugim klasičnim djelima iz hrvatske književnosti.
Brojna djela o mjestima iz Dalmatinske zagore bila su sredstvo uz pomoć kojeg je Dinko želio čitateljima prenijeti svu ljepotu tog kraja u kojima se našlo mnoštvo lirskih portreta. Dinko je bio majstor po pitanju kombiniranja umjetnog i realnog, odnosno izvornog preuzetog od samog naroda i korijena. Umro je 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu.