Jedna poucna prica koja je se meni licno dogodila. Danas imam 22 godine alhamdullilah, studiram i radim pored moje studije. Jes da je mozda po duga prica, ali meni je zivot promijenila na bolje a vi sami izvuciti pouku iz nje.
U Dansku dolazim nakon rata 1997 godine. Ja sam svojom familijom zivim u jednim izbjeglickim centru, gdje je i vecina izbjeglica zivjelo. Jedan dan dolazim kuci iz skole i nakon sto sam pozurio sa jelom, otrcao sam u klub koji je bi u centru. Ja sam tu bio jedan od najmladji, dok su moji prijatelji bili izmedju 3-5 godina stariji od mene. Taj isti dan trebali smo sa klubom da idemo na bazen. Meni je bilo puno drago, jer nikad prije nisam bio na bazenu, niti sam znao kako je taj bazen izgledao. Brzo sam otrco do mame da je pitam za dozvolu. Taj dan sam trebo poslusati mamu, ali nisam, Allah je imao druge planove za mene.
Na bazenu prvi izlazim iz svlacionice i direkt u bazen. To je bio jedan veliki bazen, gdje je bio plicak za djecu ali se spajao sa dubokom vodom od 2 metra. Sledece cega se sjecam, jeste da se budim u bolnici. Polahko dolazim sebi, oko mene doktori i roditelji, a stomak mi se napuho od mokrace. Saznajem da sam bio u komi i respiratoru 7 dana, znaci nisam znao za sebe heftu dana. Subhanallah doktori su rekli da sam od prilike bio 8 minuta ispod vode, a znamo da nauka kaze, da nakon dvije minute ispod vode, mozak gubi kisik a ja sam hvala Allahu prezivio 8 minuta.
Kad su ostali iz svlacionice izasli vidili su da neko lezi u vodi, neznajuci da sam to ja. Dvojica prijatelja skacu u vodu i vade me iz vode, u to vrijeme saznavaju da sam to ja i da mi je srce stalo. Dolazi jedna dankinja, koja je radila u kiosku i daje mi prvu pomoc. Srce mi je opet pocelo raditi, u medjuvremenu dolazi ambulanta i vodi me u bolnicu.
Ovo je jedna dio price a drugi dio sam saznao dugo vremena kasnije. Subhanallah, sav se jezim dok ovo pisem, jer sam tek tada saznao kolika je ljubav jedne majke. Moja majka je svo vrijeme provela u cekaonici, gdje nije molila doktore da me spase nego Allaha uzvisenog. Jedan dan doktor dolazi mojoj majki i govori, ako ti sinu bubrezi ne prorade, moracemo raditi dijalizu (u medicini je proces koji se koristi da se zamjeni funkcija bubrega kod njihovog zatajenja, dijaliza moze u vecoj mjeri zamjeniti ekskretornu funkciju bubrega, ali ne i njihovu endokrinu funkciju).
Tako isto nisu mogli garantovati da ce sve biti normalno. Tu noc moja majka dize ruke i dovi Allahu, da mi bubrezi pocnu raditi i da sve bude normalno sa mnom. Tako je sve dovila, dok nije zaspala doveci Allahu. Sledeci dan doktori imaju dobre vijesti, da su mi bubrezi poceli raditi i izgleda da nema nikakvi poslijedica i da ce sve biti normalno.
Nema komentara: